Operacija Liga nacija samo što nije, rujanska uzbuđenja počinju uskoro. I to bez Zlatka Dalića, što je donedavno bilo nezamislivo. I bit će nam čudno nakon gotovo desetljeća pisati o nekom drugom, iako je u pitanju – stari izbornik. I iskreno, nikad dosta priča o Zlatku Daliću. I dok su ga jedni slavili, posve zasluženo jer je hrvatsku nogometnu reprezentaciju lansirao na svjetske visine, drugi su ga kritizirali na onaj naš znani način, s tvrdnjama poput onih “da bi s takvim igračima i prosjak osvajao medalje”. Srećom, Dalić nije tip kojeg komentari s portala mogu izbaciti iz takta…
Njegov život u pozadini nogometa je tih i miran, oslonac traži u obitelji, vjeri, bliskim prijateljima i duševnom miru. Tko ga je upoznao znati će o čemu piše autor ovih redaka. S dodatkom, kada sjedite s Dalićem, razgovarate, pa čak i ako imate neke prijepore, nogometne ili životne, osjetite neki mir, spokoj i harmoniju, piše Dnevno.hr.
Moj prvi dojam
Imamo sreću da ga poznajemo još od igračkih dana, pa preko ranih trenerskih u Varaždinu gdje je “šegrtovao” kod Ćire Blaževića. Nitko tada nije mogao pretpostaviti Dalićev uzlet, bio je tek jedan od mnogih bivših nogometaša koji je namjeravao biti trener…
Ruku na srce, 13. izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, od svih svojih prethodnika bio je najmanje znan u javnosti nakon svog ustoličenja na klupi “vatrenih”. Što i ne mora biti čudno, igračka karijera bila mu je mahom još za bivše države, a kao stručnjak se ponajviše ostvario na Bliskom istoku. I danas, kad je izbornik, detalji njegovog životnog puta teško izlaze na svijetlo javnosti. Što i ne mora biti čudno s obzirom u kako užurbanom i imperativnim uspjehom opterećenim okolnostima živimo.
Kakav je Dalić bio nogometaš? Dobar! Ne, nije bio među najboljima, ali je bio igrač, vezni igrač, kojeg su treneri voljeli. Ipak, dugo je tražio svoju afirmaciju, na mnogim stranama.
Nije se ‘vucarao’ po medijima
Došao je u Hajduk iz Troglava kao sedamnaestogodišnjak (1983.), trsio se, trudio no teško je dolazio do prve momčadi. Odaslan je na posudbu u vinkovački Dinamo 1986. godine, no sljedeće godine opet je vraćen u Hajduk. Gdje mu nije pružena prava prilika, bio je to tada jaki Hajduk Stanka Poklepovića koji je dolazio do četvrtfinala Kupa Uefa, ispavši nesretno od Waregema. Nakon jedne sezone u Hajduku gdje je za prvu momčad odigrao tek nekoliko utakmica otišao je u podgoričku, tada titogradsku Budućnost.
I ne, nikad se nije volio producirati po medijima, nije trčao za novinarima, nije se žalio kako se drugi igrači tretiraju, on je skromno radio svoj posao. Neki se sprdaju s njegovim rječnikom gdje često spominje riječ — ponizan. Nemojte ljudi, Zlatko Dalić zaista je ponizan i dobar čovjek, te stručnjak koji na svoj karakterističan način obavlja svoj posao.
Pamtimo ga se iz tih varaždinskih trenerskih dana. Sjećate se Ćire Blaževića. Znao je glasno podviknuti na Dalića,, te rješi ovo, te rješi ono, te što radiš, pa zašto ne radiš. Kao dobar učenik sve je trpio, usvajao znanje, nije se s Ćirom konfrontirao, iako je “trener svih trenera” znao biti na krivom kolosjeku. Tu se neminovno Dalić naučio diplomaciji u komunikaciji.
Postao zaštitni znak
Dalić se nikad nije bojao izazova, novih sredina, potvrđivao je to i kao igrač i kao trener. Odigrao je sezonu za Budućnost, a onda je transferiran u mostarski Velež gdje je u dvije sezone dosta igrao, no srce i um su htjeli više. Malo je poznato da je Dalić u vrlo osjetljivom periodu svoje karijere bio u Domovinskom ratu. Stavio se na raspolaganje HVO-u i branio je svoje rodno Livno. Nije bio na prvoj crti bojišnice, ali pomagao je kako god je mogao u obrani svoje domovine.
Promijenila se država, sve se izokrenulo, a Dalić je otišao u varaždinski Varteks koji je dekretom ubačen u Prvu hrvatsku nogometnu ligu, a Dalić je postao jedan od zaštitnih znakova novog prvoligaša koji je mnoge iznenadio kvalitetom.
Četiri sezone igrao je za Varteks, više od sto utakmica, zabio i više od desetak golova, briljirao u nekim dvobojima i opet je stigao poziv iz splitskog Hajduka. U trećem navratu našao se u Hajduku, ne i snašao. U dvije sezone je igrao, no nije bio naročito u prvom planu pa se opet vratio u Varteks gdje je odigrao još dvije sezone, a završio je igračku karijeru s 34 godine.
Želio je biti trener
Nije se dvojio, želio je biti trener. Sjećamo se jednog razgovora s njegovim kolegom, danas i pomoćnikom u reprezentaciji, Marijanom Mrmićem, sjajnim vratarom koji je došao i do reprezentacija u Blaževićevom mandatu.
“Bit će Dalić pravi stručnjak, voli učiti, voli pitati, a kad je bio igrač stalno se nešto raspitivao, čudio, usvajao znanja, nema trenera i igrača kojeg ne bi nešto pitao. Nekima je bio dosadan, nije posustajao”.
Činilo nam se to tada kao neki usputni zaključak suigrača. Bio je i trener i sportski direktor Varteksa, a u središte pozornosti počeo je dolaziti kao pomoćnik Ćire Blaževića u Varteksu.
Drag i znatiželjan
“Uzeo sam ga jer je bio simpatičan, drag i znatiželjan. Vidio sam i da je vrijedan. A da me stalno nešto pitao, jest. Sve ga je zanimalo. Puno sam mu govorio da je silno bitno kakav dojam ostavlja i kod igrača i kod novinara i kod uprave kluba. Ako ćete pravo i onda mi je djelovao prepristojno, mora biti malo rauber. Zato i ističem da mu ona svojevremena isprika Kramariću nije bila potrebna. Uglavnom, osjetio sam da je veliki radnik, a takvog pomoćnika svaki trener voli imati”, govorio nam je Ćiro Blažević.
Njegova posvećenost nogometu mnoge je impresionirala. Pa i njegovog prijatelja, reprezentativca i sakupljača umjetničkih djela, Davora Vugrineca:
“Zlatko Dalić je čovjek koji zna samo za nogomet. Kad ne radi, on gleda utakmice. Svatko od nas ima neki ispušni ventil, a njemu je nogomet i posao i razonoda. Već kao igrač nije dolazio na treninge isključivo da bih ih odradio, čim bismo izašli s terena, uzeo bi bilježnicu i zapisao sve što smo taj dan vježbali. Tako je napravio cijelu knjigu treninga koje su izvodili Branko Ivanković i Luka Bonačić. Kasnije je učio od Blaževića, zatim se sam afirmirao vrlo brzo. Čak mislim da je prerano prestao igrati, ali htio je tako napraviti, da se čim prije primi struke”, kaže Vugrinec.
Sanjao je voditi reprezentaciju
Sada Dalić kao (bivši) izbornik priznaje jednu činjenicu. Sanjao je voditi reprezentaciju, nije se nudio, ali je sanjao i da se dokaže u Hajduku, a to se umalo dogodilo 2013. godine kada je bio gotovo izabran za sportskog direktora. Trenirao je prije toga Rijeku, albanski Dinamo iz Tirane, koprivnički Slaven Belupo, bio pomoćni trener izborniku mlade hrvatske reprezentacije Draženu Ladiću, no kad je otišao u Na istok više se nije vratio – radio je u Al Faisalyju, Al Hilalu i u Al Ainu.
Dok je bio klupi Al Faisalyja proglašen je najboljim trenerom Saudijske Arabije i to ispred imena poput Waltera Zenge, Erica Geretsa i Gabriela Calderona.
“Nakon tih uspjeha više ništa nije kao prije. Nakon što sam završio epizodu u Emiratima imao sam mir, neku vrstu ležernosti, međutim nakon jednog poziva je postalo sve drugačije. Kada su me novinari u prošlosti pitali šta je moj cilj, rekao sam da se jednog dana želim vratiti u reprezentaciju. Nisam mogao propustiti priliku koja mi se sada ukazala. Uostalom, svaki trener ima san da jednog dana vodi svoju zemlju. Da, i Hajduk je moja želja, ne vidim u tome ništa loše”, govorio je Dalić 2018. godine kao novi izbornik.
Nema tu tajni
Još nam je pričao: “Nema tu velikih tajni. Da postanem ovo što sam danas uloženo je mnogo truda i ulaganja. Ja sam davno otišao u Saudijsku Arabiju, tada nepoznat svijet za mene i sve što sam postigao je isključivo zasluga mene i moje obitelji. Nisam imao ni menadžera, ni PR-a, ni agenciju iza sebe. Sve je isključivo bila stvar rada i truda. Na tom putu je bilo i teških životnih trenutaka zbog kojih bi neko možda i odustao od svega, ali ja nisam odustajao. Kuću u Livnu sam napustio kao dijete i imao sam jasnu viziju da želim nešto napraviti od svog života. Borio sam se i to mi se isplatilo. Tako ja na to gledam”.
Danas, Dalić je naš najuspješniji trener svih vremena, bez obzira na kriterije i ukuse. To mu nitko ne može uzeti. Sjećamo se dana kada smo Zlatka Dalića zbog potreba posla znali nazvati u tuđini, na toplim meridijanima gdje je u tišini ostvarivao sjajne rezultate
Pitali smo ga tada namjerava li se uopće vratiti u hrvatski nogomet. I gledajte što nam je odgovorio. Bila je to negdje 2016. godina… “Znano je da ne pripadam nijednoj interesnoj skupini. Nisam ni na čijoj strani, a to kod nas ne prolazi. Naravno da bi mi bila velika čast i privilegija voditi hrvatsku nogometnu reprezentaciju, sve ću napraviti da jednoga dana ispunim taj san i postanem hrvatski izbornik. Ali sada, u ovoj konstelaciji odnosa unutar HNS-a, vrijeme nije na mojoj strani. Stoga, uopće se ne uzrujavam, sretan sam u ovome trenutku što radim i kako to ispada. Teško mi je gledati naš nogomet u kojem suci imaju glavnu ulogu. No, uvjeren sam da će doći moj dan”.
Vadio užarene kestenje
No, kada je došao poziv, nakon što je smijenjen Ante Čaćić, kada je trebao vaditi užarene kestenje iz vatre nije se dvojio. Sve ostalo je povijest. Zato, lijepo se sjetiti događaja sa Zlatkom Dalićem dok nije bio to što je danas, planetarna trenerska zvijezda, izbornik naše reprezentacije.
Pamtimo jedan davni derbi Hajduka i Dinama u Splitu. U sveopćoj gužvi u Splitu kakva vlada prije derbije, po prepunoj Marmontovoj uici slijevala se kolona navijača prema Hrvatskom narodnom kazalištu i dalje prema poljudskom stadionu. U koloni smo ga primjetili, sa suprugom i sinom. Prepoznatljiva kosa, tamni ten i lagani osmijeh. Ljudi ga nisu prepoznavali, iako je bio bivši igrač Hajduka. Tek je napustio posao s Blaževićem. u Varteksu, išao je na utakmicu kao običan gledatelj na tribine s obitelji.
“Zlatko, gdje te put nosi”, pitali smo ga… “Ovo moram gledati, domaće je domaće”, uzvratio je. Bio je baš kao običan navijač, makar se stručno usavršavao da bi od trenerske struke živio.
On svoju vjeru i poniznost živi
“Gledam sve utakmice i čekam neki posao”, pričao nam je Dalić. Da, sjeli smo na piće. Splitska topla klima grijala je nogometne duše. Njegov ton, stav, pažnja prema obitelji, nogometna priča podastrta nam je na tako miran i shvatljiv način da smo u jednom trenutku pomislili da on nema oštriju za velikog nogometnog trenera. No, oštar možeš biti i tih, kao što nježan možeš biti i glasan. Bitno je razlučiti kakav nastup ti donosi najveću korist. To je samo jedna od tajni trenerskog posla. Dalić je to shvatio
Osobno, najteže mi pada kada se oni koji apriori vole biti negativni i provokativni usuđuju kritizirati Dalića zbog njegove vjere i deklarativne poniznosti. Očito ga isti nikad nisu upoznali. Brzo bi ih svojim mirom i decentnošću i razuvjerio i osvojio. On svoju vjeru i poniznosti uistinu živi, baš kao i nogomet kojeg tretira kao vitešku igru u kojoj glavni čovjek, dakle trener, ima najveću odgovornost.
To što danas zarađuje brutalno od Arapa, nije došlo preko noći. Teškim je putevima došao do svega što je apsolutno zaslužio…
