Nakon nedavnih vandalskih incidenata u Međugorju, gdje su paljene vatre i ispisivani grafiti, javnost je brzo počela nagađati o počiniocima. Dok su mnogi po automatizmu upirali prstom u dežurne krivce i ekstremiste iz drugih religija, rasplet situacije donio je potpuno neočekivan preokret – glavni osumnjičeni je nekadašnji predani katolički hodočasnik. Tekst autora Željka Porobije, originalno objavljen na portalu Index.hr, u nastavku prenosimo u cijelosti.
Nije me bilo pola dana online i onda sam imao šta pročitati: nepoznati neko je palio po Međugorju i pisao nebulozne grafite.
Smijem li pogoditi ko su među našim internetskim stanovništvom bili prvoosumnjičeni? Ili neki islamski fanatik, neki kojem nije dobar ovaj tradicionalni bosanski islam, nego bi onaj ISIL-ov. Ili, pak, neki zagriženi borac protiv religije, kakav potomak partizana koji su, kažu legende, silne crkve popalili 1945. Oni prvi se nisu ni javljali, a ovi drugi – barem tako antifašisti u Splitu – javno su osudili besmisleni vandalski čin.
Naš brat katolik
Koji svakako jeste za javnu osudu, tu nema sumnje, samo je pitanje moraju li se prvi javiti oni koji, kako mi je bilo odmah jasno, nisu imali nikakve veze s ovom ludorijom. Da su antifašisti bili skloni fizičkom uništavanju Međugorja, mogli su to i napraviti još prije četrdesetak godina kad je sve počelo, a oni bili na vlasti.
U tom trenutku je kao totalni preokret došla informacija da se radi o mladom katoliku iz domovine našeg najomiljenijeg pape. I to o čovjeku koji je svojevremeno upravo hodočastio u Međugorje, čak i knjigu o tome napisao.
Policija će, kažu, ispitati kako je od jednog smjernog hodočasnika nastao skrnavitelj svetišta, premda nisam siguran da je takav psihološki uvid stvarno u domeni policije.
Hoćete da vam ja kažem kako se ta promjena dogodila?
Jednoga je dana Bartłomiej Włodzimierz Krakowiak shvatio da je cijela priča o Međugorju obična prevara i izvor vrlo unosnog biznisa, koji je i on svojim propovijedima i napisanom knjigom potpomogao.
Radikalni vjernikž
Ne znam kako je do toga došao, da li je krenuo racionalno analizirati (pa “pao” u ateizam) ili, prije će biti, osjetio neki poziv Svetog Duha da se obračuna s nečasnom rabotom pod maskom odanosti Mariji. Uz to, mučen i osjećajem vlastite krivice, takvi su onda najradikalniji u pokušaju da se iskupe.
Morat će se o tome on sam izjasniti pred onim neimenovanim policijskim psiholozima, ali meni stvarno više liči na nekoga ko se kao vjernik razočarao u određenu vjersku praksu, a ne u samu vjeru, te se odlučio s time radikalno obračunati.
Mi koji potpuno napustimo religiju i postanemo ateisti spremni smo javno govoriti o razlozima svoje nevjere, ali ne i šarati okolo po crkvama ili usput nešto zapaliti. Napokon, evo, trideset i kusur godina smo tu među katoličkom većinom, najdalje što smo otišli jeste da smetamo klečavcima dok se oni mole da im Bog milosrdno podari vlast nad ženama.
Mangupi i fanatici
Koliko sam barem shvatio iz crkvene historije, koju sam svojevremeno i proučavao i predavao, kad god procvjeta vjerski biznis, kao neki logični antipod procvjeta i vjerski fanatizam.
Fanatici su obično iskreni vjernici, oni koji su vjeru shvatili kao potpunu i bezuvjetnu predaju Bogu, pa im nipošto ne ulazi u glavu da neki, umjesto supatnje s razapetim Kristom, postanu slavni, bogati i moćni baš na račun priče o Isusovim mukama i Marijinim suzama.
Rekao sam nedavno da će Crkvi, baš kao i nekada Partiji, glave doći mangupi u vlastitim redovima. Mislio sam na one koji su formalno vjernici, ali nimalo ne haju za suštinu kršćanstva i žive krajnje svjetovno. Sad, očito, moram malo i sebe ispraviti: Crkvu će svakako uništiti ovi koji se samo prave vjernicima, ali će je s druge strane razarati i oni koji su tu vjeru shvatili preozbiljno.
