Vučić je uz “uspješne“ rezultate bliske suradnje s Rusijom u oblasti sigurnosti, ekonomije i vanjske politike, kao i to da je uspio ono što nije čak ni Milošević – potpuno uništiti tzv. drugu Srbiju, a kroz obrazovanje (udžbenike i pomno birane prosvjetne radnike, uz anomalije kao što je Dinko Gruhonjić koji zbog toga ima velike probleme) odgojiti generacije na lažima i dezinformacijama, koje (uz par izuzetaka) ne poštuju ništa što nije “srpsko“ ali mrze “sve koji su protiv Srba“, staviti pod kontrolu kulturu uključujući zvijezde turbofolka kao važan ako ne i najvažniji faktor te kulture (preko značajnih novčanih sredstava za produkciju i Telekoma Srbije), medije (zadnje intervju “predsednika Vučića“ prenosilo je više od 30 medija) – čini se kad je u pitanju Zapad, napokon, pretjerao.
Negirajući da je u Srebrenici počinjen genocid, Milorad Dodik je, između šetnje po Parizu i pjevanja četničke pjesme na Drini “…sve su straže đenerala Draže…“ koja posebno vrijeđa upravo Bošnjake Podrinja koji su bili žrtve četničkih pokolja, preko platforme X poručio: “Guranjem rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a bošnjački političari u BiH trajno će urušiti svaku mogućnost dogovora sa Srbima”. Vodeći se Dodikovom logikom, podsjetimo kako su, upravo u kontekstu genocida u Srebrenici, izgledali “dogovori sa Srbima“.
Piše: Dženana Karup Druško
Na suđenju Radovanu Karadžiću, svjedočio je i nizozemski potpukovnik Pieter Boering koji je bio UN-ov promatrač u Srebrenici u julu 1995. kada su srpske snage zauzele ovu UN-ovu zaštićenu zonu. On je detaljno govorio o sastanku u hotelu Fontana u Bratuncu na koji je dovezao bošnjačke predstavnike na pregovore sa komandantom VRS Ratkom Mladićem, kako bi se dogovorila predaja i odlazak civila u konvojima.
Komandant Holandskog bataljona Thom Karremans od Mladića je tražio garancije za 10.000 žena i djece koliko se nalazilo u Potočarima. Tužiteljstvo je prikazalo video zapis sa tog sastanka na kojem Ratko Mladić prijeti predstavnicima bošnjačkih civila u Srebrenici: “Možete opstati ili nestati“.
Podsjetimo, uz brojne druge, na još jedan “dogovor sa Srbima“. Pukovnik ARBiH i komandant odbrane Žepe Avdo Palić pristao je 27. jula 1995. na pregovore s vrhom srpskih snaga predvođenih Ratkom Mladićem kako bi spasio Bošnjake Žepe. “Dobar dan. Ja sam taj Avdo kojeg tražite“, rekao je Zdravku Tolimiru koji je došao po njega da ga vodi na “dogovor“. Zarobljen je u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a, gdje su bili “pregovori“ zajedno s Mehmedom Hajrićem i Amirom Imamovićem, članovima ratnog Predsjedništva Žepe. Nakon toga su ubijeni.
Palić je iz Žepe odveden u zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović. Prema nalazima obdukcije zaključeno je kako je najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu, pucano je s leđa.
Sve navedeno detaljno je dokumentirano i presuđeno u postupcima vođenim u sudovima Ujedinjenih nacija u Haagu, za šta su, pored ostalih, presuđeni predsjednik RS Radovan Karadžić, komandant VRS Ratko Mladić, general VRS Zdravko Tolimir… No, sve ove presude a pogotovo činjenice utvrđene u njima politike Beograda i Banja Luke, predvođene Vučićem negiraju i nameću svoje narative i laži koji su jačali proporcionalno s jačanjem ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu, koji zbog interesa Ruske Federacije njihove politike i potvrđuje i podržava.
Godinama su vodeće sile Zapada na ovo zatvarale oči, pretpostavljajući da će Srbija i Republika Srpska kao i sve normalne civilizacije prihvatiti presude sudova UN-a, suočiti se sa svojom zločinačkom prošlošću i krenuti dalje. Za to su ulagale mnoge resurse, od finansijskih do svih drugih u Srbiju. Iako se i u ratu i poslije rata pokazalo da Srbija reagira samo pod pritiscima, nastavljalo se s plaćanjem i trgovinom za svaki “ustupak“ koji bi Srbija napravila, kao što je bilo nakon izručivanja Slobodana Miloševića Haagu kada je Beograd na donatorskoj konferenciji nagrađen s milijardama eura zapadne pomoći.
S druge strane sve to je u Srbiji jačalo uvjerenje da mogu manipulirati Zapadom – grliti se i planirati sigurnosnu, energetsku i vanjsku politiku s Kremljom, a prodavanjem magle od Zapada dobivati benefite kao zemlja koja je “na evropskom putu“ i “nesvrstana“. Uz to, takva politika je pomogla izgradnji uvjerenja u Srbiji da je ona neka velika sila i važan faktor u svijetu, dok se Vučić klanjao pred Putinom i Xi Jinpingom.
Zapadna politika stabilokratije (proizašla iz realpolitike) – jer su ih lobisti Beograda ubijedili da bi svaka druga politika dovela do narušavanja “krhkog“ mira i stabilnosti na Zapadnom Balkanu, čak i kad se radi o zaštiti i veličanju ratnih zločina što je nepojmljivo za bilo koju demokratsku državu, dovela je do toga da realpolitika Zapada, ne da se ne poklapa nego je dijametralno suprotna sa srpskom realpolitikom na Balkanu koja je ruskom malignom uticaju širom otvorila vrata zarad interesa “velike“ Srbije.
Vučićevo “mudro“ sjedenje na dvije (tri) stolice i “umjerenu“ politiku platila je – Bosna i Hercegovina, jer je Milorad Dodik postao najistureniji pijun Kremlja, konstantno držeći BiH u krizama, tačnije udaljenom od NATO-a (koji je jedina sigurnost u regionu), ali i Evropske unije što i jeste ruski geostrateški cilj na Balkanu. Međutim, Putin je (geografski) daleko, a s obzirom na prisustvo i mandat međunarodne zajednice u BiH Dodik ne bi mogao ništa da mu leđa ne čuva Srbija, odnosno Aleksandar Vučić.
Ruski uticaj
Godinama koliko je na vlasti (podrškom i Istoka i Zapada) Vučić je uspio omogućiti Rusiji da u regionu ima uticaj kakav nikad u historiji nije imala, uključujući ne samo Srbiju, nego i Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Specijalne veze Republike Srpske i Srbije, s jedne strane i Srbije i Ruske Federacije s druge, tretiraju se u prvom slučaju kao međudržavne i pravo RS da sa Srbijom radi na štetu BiH sve što Dodik/Vučić/Putin procjene u određenom trenutku da im je u interesu, od sigurnosnih kriza do energetske politike.
Istovremeno, Rusija ima otvorena vrata u sigurnosnom sektoru Srbije (od Ministarstva odbrane koje je čak otvorilo kancelariju ruskom Ministarstvu odbrane u svojim prostorijama a nedavno su s ruskom Naftnom industrijom Srbije potpisali sporazum o suradnji, do svih drugih sigurnosnih institucija ali i udruženja koja okupljaju kojekakve rusko-srpske paravojne formacije), ali i veliki uticaj na ekonomski, kulturni i svjetovni (u kome Srpska pravoslavna crkva ima ključnu ulogu).
Vučić je (ohrabren) tim “uspjesima“, kao i činjenicom da je proteklih godina uspio ono što nije čak ni Milošević – potpuno uništiti tzv. drugu Srbiju, a kroz obrazovanje (udžbenike i pomno birane prosvjetne radnike, uz anomalije kao što je Dinko Gruhonjić koji zbog toga ima velike probleme) odgojiti generacije na narativima, lažima i dezinformacijama, koje (uz par izuzetaka) ne poštuju ništa što nije “srpsko“ ali mrze “sve koji su protiv Srba“ (a to su svi u regionu koji su protiv politike Vučića ali i Dodika), staviti pod kontrolu kulturu uključujući zvijezde turbofolka kao važan ako ne i najvažniji faktor te kulture (preko značajnih novčanih sredstava za produkciju i Telekoma Srbije), medije (zadnje intervju “predsednika Vučića“ prenosilo je više od 30 medija), čini se, kad je u pitanju Zapad, napokon, pretjerao.
