Bivši britanski komandant Bob Stewart, koji je tokom rata služio u Bosni i Hercegovini i lično susreo Ratka Mladića, kaže da neće pustiti suzu zbog njegove smrti. U autorskom tekstu za The Telegraph prisjetio se pokušaja britanskih vojnika da 1993. pomognu opkoljenoj Srebrenici i brutalnosti kojoj je svjedočio.
Vijest da je Ratko Mladić preminuo u četvrtak brzo je stigla do Stewarta preko njegovih kontakata iz Bosne i Hercegovine. Za mnoge od njih, napisao je, pravosnažno osuđeni ratni zločinac bio je “psihopatski krvnik” čije je ime neraskidivo povezano s genocidom u Srebrenici u julu 1995. godine.
Stewart je od 1992. do 1993. godine komandovao 1. bataljonom Cheshire Regimenta u sastavu snaga Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. Njegovu tadašnju komandnu funkciju potvrđuju i zapisi britanskog parlamenta.
Mladić je početkom devedesetih komandovao Vojskom RS, čije su snage držale Srebrenicu u obruču i ograničavale kretanje ljudi i dopremanje pomoći.
Kada su snage Vojske RS u julu 1995. godine zauzele Srebrenicu, uslijedilo je odvajanje Bošnjaka muškaraca i dječaka od njihovih porodica i masovna pogubljenja.
Stewart je to u svojoj kolumni uporedio s metodama nacističkih jedinica Einsatzgruppen tokom Drugog svjetskog rata.
Memorijalni centar Srebrenica čuva imena 8.372 žrtve genocida. Međunarodni sudovi pravosnažno su utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid i da je Mladić za svoju ulogu u njemu krivično odgovoran.
Stewart je četiri puta posjetio mezarje
Memorijalnog centra u Potočarima, gdje su ukopane hiljade identificiranih žrtava.
“To je jezivo i sumorno mjesto”, opisao je.
Britanci krenuli prema Srebrenici
Stewart u julu 1995. više nije bio u Bosni i Hercegovini, ali kaže da je već dvije godine ranije dobro znao u kakvoj se situaciji nalaze stanovnici Srebrenice, iako grad nije pripadao području za koje je njegova jedinica bila neposredno odgovorna.
U proljeće 1993. godine njegovi obavještajci počeli su preko radioveze primati očajničke pozive za pomoć iz područja Srebrenice.
“Pozivi u pomoć parali su srce”, prisjetio se Stewart.
Grad i okolna područja bili su izloženi teškom granatiranju s uzvišenja, stanovništvo je oskudijevalo u hrani i bilo gotovo odsječeno od ostatka zemlje.
Stewart situaciju opisuje riječima da su ljudi bili “poput ribe u buretu”. Tvrdi da su muškarci uhvaćeni u pokušajima bijega bili izloženi neposrednoj opasnosti da ih snage pod komandom Mladića ubiju.
Kaže da se osjećao bespomoćno i duboko pogođeno onim što se događalo.
Sličan osjećaj, prema njegovim riječima, imao je i Philippe Morillon, francuski general koji je tada komandovao snagama UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini.
Morillon je od Stewarta zatražio da pokuša poslati britanske vojnike prema Srebrenici kako bi provjerili može li njihovo prisustvo ublažiti situaciju.
Najbliža britanska baza nalazila se u Tuzli. Stewart navodi da je Srebrenica odatle udaljena oko 55 kilometara zračnom linijom, ali je zbog planinskog terena cestovni put bio dug približno 80 do 89 kilometara.
Takva operacija izlazila je daleko izvan njegove uobičajene zone djelovanja, pa je od Štaba Kopnenih snaga Ujedinjenog Kraljevstva zatražio odobrenje.
Odgovor koji je dobio, prisjeća se, bio je približno: može pokušati, ali odgovornost snosi sam.
“Imao sam osjećaj da imam sjajnu podršku”, napisao je ironično.
Pod njegovom operativnom komandom tada se nalazio B eskadron 9./12. kraljevskih lancera, raspoređen u blizini Tuzle. Stewart je od komandanta jedinice, majora Alana Abrahama, zatražio da pokuša doći prema Srebrenici.
Abraham je pristao.
Britanski vojnici prešli su linije fronta kod Tuzle i tokom veoma lošeg vremena krenuli prema istočnoj Bosni.
Stigli su do Konjević Polja, oko 14,5 kilometara od Srebrenice. Kada su stanovnici ugledali bijela vozila Ujedinjenih nacija, veliki broj ljudi izašao je iz kuća i okupio se oko njih.
Stewart se prisjeća da su ljudi vjerovali kako je međunarodna zajednica konačno stigla da ih zaštiti.
Tada je područje iznenada granatirano.
Stewart u današnjoj kolumni navodi da je poginulo oko 20 civila, dok su izvještaji objavljeni neposredno nakon napada u martu 1993. govorili o najmanje 16 ubijenih. Britanski vojnici imali su zaštitu svojih oklopnih vozila, ali civili okupljeni oko njih nisu.
Jedan medicinski radnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), prema sjećanju Stewarta, ostao je van vozila i pokušavao pomoći teško ranjenima.
U jednom trenutku morao je makazama amputirati teško razoreni ostatak noge jednog djeteta.
Stewart naglašava da su i pripadnici B eskadrona pokazali veliku hrabrost, a nijedan britanski vojnik tada nije poginuo.
Savremeni izvještaji potvrđuju da je britanski konvoj stigao u Konjević Polje 11. marta 1993., gdje su ga okružili očajni stanovnici koji nisu željeli da UN ode bez ranjenika. Sljedećeg dana snage bosanskih Srba otvorile su vatru na područje dok su se civili nalazili oko britanskih vozila.
Stewartova sadašnja kolumna taj događaj smješta u april, ali njegova ranija svjedočenja i dokumentacija iz tog vremena potvrđuju martovsku hronologiju.
Britanske snage nastavile su djelovati prema Srebrenici, a Stewart je kasnije u britanskom parlamentu naveo da su njegovi vojnici tokom marta i aprila 1993. učestvovali u evakuaciji nekoliko hiljada ljudi iz enklave.
Morillon je u Srebrenicu stigao u martu i stanovništvu poručio da ih Ujedinjene nacije neće napustiti.
Mjesec kasnije, 16. aprila 1993. godine, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo je Rezoluciju 819, zahtijevajući da Srebrenica i njena okolica budu tretirane kao zaštićena zona, bez oružanih napada i drugih neprijateljskih djelovanja.
Britanske snage, koje su bile izvan svog redovnog područja djelovanja i ozbiljno opterećene drugim zadacima, kasnije su zamijenile kanadske snage UN-a.
Njih su potom zamijenili nizozemski vojnici.
Stewart je u tekstu za The Telegraph izrazito kritičan prema nizozemskom bataljonu, opisujući ga kao “potpuno beskorisnog u zaustavljanju genocida” dvije godine kasnije. To je njegova lična ocjena; odgovornost i propusti UN-a u vezi sa Srebrenicom predmet su opsežnih međunarodnih istraga i sudskih postupaka.
Njegov bataljon napustio je Bosnu i Hercegovinu početkom maja 1993. godine.
Genocid dvije godine kasnije
Stewart piše da Mladić nije poštovao odluke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija te da međunarodne snage na terenu nisu imale dovoljno ljudstva i mogućnosti da ga zaustave.
Srebrenica je naredne dvije godine ostala izolirana i izložena pritisku.
U julu 1995. godine snage Vojske RS zauzele su zaštićenu zonu UN-a.
Nakon pada enklave počeo je sistematski proces odvajanja bošnjačkih muškaraca i dječaka, njihova zatočenja, transport prema mjestima pogubljenja i masovna ubistva.
Mladić je zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina kasnije pravosnažno osuđen na doživotni zatvor. Sud je utvrdio i njegovu odgovornost za kampanju terorisanja stanovništva Sarajeva te druge zločine u Bosni i Hercegovini.
Stewart smatra da je stvarni broj ljudi čija se smrt može povezati sa snagama pod komandom Mladića daleko veći od 8.372 žrtve genocida u Srebrenici.
“U stvarnosti je Mladić odgovoran za mnogo više smrti od 8.372 koje su formalno zabilježene”, napisao je.
Riječ je o njegovoj procjeni ukupnih posljedica djelovanja snaga pod komandom Mladića, a ne o posebnom sudski utvrđenom broju žrtava koje se mogu individualno pripisati Mladiću.
Stewart je tokom rata lično upoznao Mladića, a nakon Bosne i Hercegovine svjedočio je i u postupcima za ratne zločine pred sudom u Hagu.
Njegov odnos prema nekadašnjem komandantu Vojske RS nakon više od tri decenije ostao je potpuno nedvosmislen.
“General Ratko Mladić bio je zao čovjek”, napisao je Stewart.
Dodao je da ne uživa u smrti bilo kojeg čovjeka, ali zbog smrti Mladića ne osjeća tugu.
“Ne radujem se ničijoj smrti, ali za Mladićem neću pustiti nijednu suzu”, zaključio je bivši britanski komandant.
Ratko Mladić preminuo je 27. augusta 2026. godine u 84. godini dok je služio doživotnu kaznu u pritvoru Ujedinjenih nacija u Hagu.
Izvor: The Telegraph, autorski tekst Boba Stewarta
