Ratko Mladić, pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, umro je danas u Haagu. Do zaključenja ovog teksta javne reakcije Dragana Čovića, Darijane Filipović i Zdenka Lučića nisu pronađene u kanalima koje smo provjerili.
Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove potvrdio je u četvrtak, 27. augusta, da je Ratko Mladić umro tokom hospitalizacije u Haagu. Predsjednica Mehanizma naredila je istragu o okolnostima njegove smrti, što je standardna procedura u ovakvim slučajevima.
Mladić je 2017. prvostepeno osuđen na doživotni zatvor, a Žalbeno vijeće je 8. juna 2021. potvrdilo osudu za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, teror nad civilima Sarajeva, protivpravne napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Dok su se nakon njegove smrti oglasili brojni političari, predstavnici žrtava i međunarodni zvaničnici, do zaključenja ovog teksta nije pronađena javna reakcija predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Reakcije nisu pronađene ni od Darijane Filipović, kandidatkinje HDZ-a BiH za članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, niti Zdenka Lučića, kandidata kojeg podržavaju HDZ 1990, HRS, HNP, HSS i HDS.
S obzirom na to da je vijest o smrti objavljena danas, taj podatak treba razumjeti vremenski ograničeno: riječ je o stanju do trenutka zaključenja teksta, a ne tvrdnji da se neko od njih neće naknadno oglasiti.
Čovićevo obećanje iz 2017.
Izostanak reakcije Čovića posebno je zanimljiv zbog njegove izjave iz novembra 2017, neposredno nakon što je Mladić prvostepeno osuđen na doživotni zatvor.
Reporter Nove TV tada ga je pitao zbog čega nije komentirao presudu Mladiću.
Čović je odgovorio da kao tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine ne želi komentirati prvostepene presude te je pravosnažnost naveo kao trenutak nakon kojeg bi se oglasio.
“Mislim da nema razloga da dodajem bilo što što je već kazao Haški tribunal o gospodinu Mladiću”, rekao je Čović.
U istom odgovoru naveo je da će drugostepene presude komentirati kada budu donesene.
Kontekst zahtijeva preciznost: Čović je tu rečenicu izgovorio dan prije konačne presude u predmetu Prlić i drugi, zbog čega nije riječ o doslovnom obećanju da će posebno komentirati konačnu presudu Mladiću. Ipak, upravo je razliku između prvostepene i drugostepene presude koristio kao obrazloženje za tadašnju šutnju.
Drugostepena presuda Mladiću stigla je 8. juna 2021. Žalbeno vijeće potvrdilo je gotovo cijelu prvostepenu presudu i doživotnu kaznu.
Čović se ni tada nije javno oglasio. O njegovom izostanku reakcije pisali su i mediji naklonjeni hrvatskom političkom bloku, koji su pokušavali obrazložiti zašto je odlučio ne komentirati konačnu presudu.
Tako je ostala očita razlika između obrazloženja iz 2017. i ponašanja nakon što je presuda četiri godine kasnije postala pravosnažna.
Zločini nisu samo Srebrenica
Mladićeva pravosnažna odgovornost nije se odnosila samo na genocid u Srebrenici.
Mehanizam je potvrdio njegovu odgovornost za zajednički zločinački poduhvat čiji je cilj bio trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s teritorija u Bosni i Hercegovini na koje je tadašnje rukovodstvo bosanskih Srba polagalo pravo.
Zbog toga pitanje odnosa hrvatskih političkih predstavnika prema Mladićevoj presudi nije tema koja se može svesti isključivo na odnos prema bošnjačkim žrtvama.
Jedan od najtežih zločina nad Hrvatima na području Prijedora dogodio se u Briševu 24. i 25. jula 1992. godine.
Haaški sud je utvrdio da su snage bosanskih Srba napale pretežno hrvatsko selo nakon što je stanovništvo predalo oružje. U napadu je ubijeno 68 civila, među kojima 14 žena, dva dječaka i četiri osobe s invaliditetom.
Zločin u Briševu bio je i dio dokaznog materijala na suđenju Mladiću. Sudski spisi navode 68 ubijenih te potpuno razaranje sela, ali ne pružaju osnovu da se bez dodatnog dokaza tvrdi kako je Mladić lično naredio konkretan napad.
Demografske posljedice rata za Hrvate na području današnjeg entiteta RS bile su ogromne. Prema podacima zasnovanim na popisima, na tom području je 1991. živjelo približno 144.000 Hrvata, dok ih je popis 2013. evidentirao oko 29.600. Haaški sudovi istovremeno su dokumentirali masovne deportacije, prisilna premještanja, ubistva i uništavanje hrvatske imovine na područjima pod kontrolom snaga bosanskih Srba.
Ta činjenica daje dodatnu težinu pitanju odnosa hrvatskih političkih lidera prema Mladiću i njegovoj pravosnažnoj presudi.
Čović je, s druge strane, godinama održavao blisku političku saradnju s Miloradom Dodikom, bivšim predsjednikom entiteta RS. Dodik je više puta javno podržavao uspostavljanje trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini.
Čović je u februaru 2022. pred Narodnom skupštinom entiteta RS zastupnicima poručio da čuvaju RS, istovremeno ih pozivajući da ostave otvorena vrata za Bošnjake i Hrvate te da entitet brane kroz institucije Bosne i Hercegovine.
Takve političke veze same po sebi ne dokazuju razlog zbog kojeg se Čović nije oglasio o Mladiću. One, međutim, čine njegovu šutnju politički relevantnom, posebno nakon izjave iz 2017. u kojoj je pravosnažnu presudu naveo kao granicu nakon koje će sudske odluke komentirati.
I tu je osnovno pitanje mnogo jednostavnije od svih širih političkih interpretacija.
Ratko Mladić umro je kao pravosnažno osuđeni ratni zločinac, s doživotnom kaznom za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Njegove žrtve bili su i Bošnjaci i Hrvati.
Čović je 2017. objasnio da čeka konačnu presudu.
Ona je donesena 2021. godine.
Do danas njegov javni komentar te presude nije pronađen.
(SB)
