U javnosti se ponovno otvara stara rana iz ratnih godina, kada su brojni građani Bosne i Hercegovine, raseljeni širom Evrope, pokušavali pronaći smisao i snagu u kulturi i zajedništvu. Međutim, jedan događaj iz 1993. godine, iz mjesta Blomstermåla u Švedskoj, ostao je posebno upečatljiv nekim tadašnjim izbjeglicama – i to ne u pozitivnom svjetlu.
Na društvenim mrežama ovih dana kruži emotivna ispovijest žene po imenu Sanita Rašidović, koja se prisjetila koncerta Dine Merlina tokom ratne 1993. godine. Tvrdi da je Dino, tada već afirmisani muzičar, odbio pjevati jer je, navodno, broj prodanih karata bio ispod njegovih očekivanja.
“Kad si 1993. došao u Švedsku da zaradiš, mi smo bili na socijali i od te crkavice slali svojima u BiH. Ti si došao, karta je bila skupa, ali se skupilo 150-200 ljudi. Kad si vidio koliko nas je – rekao si ‘Znate li vi ko sam ja?’ i nisi htio pjevati”, stoji u njenoj objavi.
Sanita navodi da je cijeli događaj duboko razočarao prisutne. Ipak, u toj teškoj noći, jedan umjetnik se izdvojio po ljudskosti.
“Sreća pa si sa sobom poveo Enesa Begovića – on je s nama pjevao, plakao, bio uz nas. On je bio čovjek.”
Prisjeća se kako su se narednog dana promukli i umorni pojavili u školi, a učiteljica nije mogla da vjeruje šta im se dogodilo.
Ova priča, iako potekla iz ličnog iskustva, ponovo je pokrenula šire pitanje o odgovornosti javnih ličnosti u najtežim vremenima – i da li su tada birali ljude ili novac.
Sanita zaključuje da od tog trenutka nikada više nije otišla na Merlinov koncert, pa ni kada ga je nedavno vidjela na Baščaršiji – “stresla sam se i okrenula glavu”.
