Bosanska država nikome ne pripada isključivo, ali pripada svima nama podjednako. Ne tražimo da bilo ko bude podanik drugoga.
Milorad Dodik, 8. novembra 2026. u Jutarnjem programu RTRS-a.
Emisija je počela u 9.05 sati; RTRS je izvještaj s videosnimkom objavio u 9.13, a ažurirao u 9.24 sati.
Govoreći o posjeti Sjedinjenim Američkim Državama, Dodik je kolektivno optužio „muslimane iz Sarajeva“ da su Republiku Srpsku stavili u negativan kontekst. Potom je Bosnu i Hercegovinu predstavio kao posljedicu greške Clintonove administracije, ponovo upotrijebio formulaciju „muslimani koji su kasnije postali Bošnjaci“ te izjavio: „Mi Srbi nemamo potrebe da zagledavamo u BiH.“
Izvorni izvještaj RTRS-a s videosnimkom potvrđuje ove riječi. Nezavisni medijski prijenos objavljen je nekoliko minuta poslije emisije, ali je ublažio ili izostavio dio formulacija o Bošnjacima, zbog čega je primarni izvor mjerodavniji za tačan citat.
Ovo nije samo kritika određene politike. Ovo je sramna izjava:
odgovornost pripisuje široko određenoj vjerskoj zajednici – „muslimanima iz Sarajeva“;
ponovo problematizira bošnjačko nacionalno ime i pravo na samoidentifikaciju;
Srbe retorički odvaja od Bosne i Hercegovine;
ustavni i međunarodnopravni kontinuitet države prikazuje kao proizvod jedne strane administracije.
Takav prikaz proturječi samom Dejtonskom ustavu.
Član I/1 utvrđuje da Republika Bosna i Hercegovina, pod imenom Bosna i Hercegovina, nastavlja pravno postojanje kao država, u međunarodno priznatim granicama. Republika Srpska i Federacija BiH njen su unutrašnji ustavni sastav – nisu države koje su naknadno stvorile BiH.
Naš odgovor:
Pomahnitali Milorade,
Nezavisna i suverena država Bosna i Hercegovina nije greška Billa Clintona, niti je privremeni smještaj iz kojeg bi bilo koji njen narod trebalo da „zagledava“ vlastitu domovinu. Ona je međunarodno priznata država čiji je pravni kontinuitet izričito potvrđen Dejtonskim ustavom.
Taj ustav nije stvorio bosansku državu; on je samo izmijenio njeno unutrašnje uređenje. RS postoji unutar bosanske države i na osnovu njenog Ustava, a ne bosanska država voljom RS-a.
Jednako je neprihvatljivo političko neslaganje pretvarati u optužbu protiv „muslimana iz Sarajeva“. Politike se mogu i moraju kritikovati, ali se odgovornost ne smije pripisivati cijeloj vjeri ili narodu. Takav jezik ne gradi sigurnost srpskog naroda; on produbljuje nepovjerenje među ljudima koji stoljećima dijele istu zemlju.
Bošnjaci nisu narod čije će ime određivati bilo koji političar. Kao što niko nema pravo osporavati srpsko ime, pravoslavnu vjeru i dostojanstvo srpskog naroda, tako niko nema pravo Bošnjacima oduzimati njihovo nacionalno ime i svoditi ih na vjersku oznaku po vlastitom političkom nahođenju.
Srbi nisu stranci u bosanskoj državi. Oni su njen konstitutivni narod, zajedno s Bošnjacima i Hrvatima, kao i svim njenim građanima. Upravo zato rečenica da Srbi „nemaju potrebe da zagledavaju u BiH“ ne služi ni Srbima ni miru: ona pokušava oslabiti njihovu historijsku, građansku i ustavnu pripadnost vlastitoj državi.
Bosanska država nikome ne pripada isključivo, ali pripada svima nama podjednako. Ne tražimo da bilo ko bude podanik drugoga. Tražimo da svi budemo ravnopravni pred zakonom, sigurni u svom identitetu i odgovorni za izgovorenu riječ.
Put prema miru ne vodi preko preimenovanja naroda,
kolektivnih optužbi i proglašavanja bosanske države historijskom greškom. Vodi preko istine, pravde, međusobnog poštovanja i spremnosti da našoj djeci ostavimo više povjerenja nego straha.
