Politička scena u Bosni i Hercegovini ovih dana dobila je novu veliku raspravu – ne zbog zakona, budžeta ili izbora, nego zbog jedne rečenice iz jutarnjeg programa. U emisiji BHRT-a, u rubriki koja je trebala biti običan razgovor, došlo je do oštre verbalne razmjene između voditelja Zvonka Komšića i opozicionog političara Nebojše Vukanovića. Povod je naizgled bio jednostavan: pitanje o navijanju i odnosu prema simbolima države. Ali ono što je uslijedilo otvorilo je dublje pitanje – može li neko pretendovati da vodi državu ako javno kaže da je ne osjeća “srcem”?
Publicista i kolumnista Dragan Bursać reagovao je tekstom u kojem tvrdi da izjava nije “gaf” nego političko-moralni problem, pa i “dijagnoza” jednog modela političke ambicije. Bursaćev stav je jednostavan: država nije prostor iz kojeg uzimaš ono što ti odgovara, dok istovremeno negiraš emocionalnu pripadnost toj istoj državi.
U spornom dijelu, Bursać prenosi smisao Vukanovićeve izjave kroz primjer: ako neko kaže da “ne može srcem navijati za Bosnu i Hercegovinu”, a istovremeno želi da bude njen predsjednik, to, po Bursaću, razotkriva ključnu kontradikciju – politička funkcija traži lojalnost, ne kalkulaciju.
“Jedno pitanje i sve se raspalo”
Bursać opisuje situaciju kao trenutak “razotkrivanja” – ne ideološkog, nego elementarnog građanskog. Po njegovom tumačenju, pitanje “Za koga navijaš?” ogolilo je ono što se u političkom marketingu često skriva: identitetska i državna pripadnost. Tu nema prostora za “i-i” pristup ako je cilj najviša funkcija u državi.
Posebno izdvaja repliku voditelja (u tekstu navedenu kao presudnu rečenicu) koja je, kako tvrdi, presjekla dilemu:
“Ovo je zemlja svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini.”
Ovaj citat Bursać predstavlja kao granicu ispod koje ozbiljna ambicija ne bi smjela ići: BiH je zajednička država svih njenih ljudi, a ko želi da je vodi mora to prihvatiti bez zadrške.
“Država nije švedski sto”
U tekstu Bursać koristi oštru metaforu: država nije “švedski sto” na kojem biraš samo ono što ti se sviđa, a ostalo guraš pod tepih. Njegov argument nije da je zabranjeno voljeti bilo koju drugu državu, identitet ili kulturu. Problem, kaže, nastaje kada se Bosna i Hercegovina tretira kao “rezervna opcija” za političku karijeru, dok je emocionalna lojalnost usmjerena drugdje.
Bursać to dodatno pojačava pitanjem koje se logično nameće iz njegove perspektive: ako je nekome druga država “važnija”, zašto onda političku ambiciju ne traži tamo? To je, u njegovoj argumentaciji, suština spora – ne privatno navijanje, nego javna poruka o lojalnosti.
Kontekst: polemike oko dresova i zastava
Ova epizoda se nije desila u vakuumu. Ranije je Vukanović u javnim objavama komentarisao državne simbole na tribinama (zastave) i izgled dresova reprezentacije, tvrdeći da se na stadionu u Cardiffu “skoro” nije mogla vidjeti zvanična zastava BiH i da su dominirale zastave s ljiljanima.
Bursać upravo taj kontinuitet koristi da kaže: ovo nije “incident”, nego obrazac. Po njemu, ko ima problem sa dresom i simbolima, imat će problem i sa institucijama, jer su simboli “prva stepenica” prihvatanja države.
Zašto je ovo važno (i izvan dnevne politike)?
Ovdje se ne radi o tome da li neko navija za Zmajeve, Srbiju, klub ili bilo koga. Radi se o pitanju povjerenja: političar koji traži mandat mora uvjeriti građane da će štititi interese države koju vodi. U državama sa osjetljivim identitetskim pitanjima, ovakve izjave imaju dodatnu težinu – jer odmah ulaze u narativ “mi i oni”, lojalnost, pripadnost i legitimitet.
Bursaćev tekst je, u suštini, politički test: ako ne možeš stati iza države u simboličnom smislu (dres, zastava, navijanje), kako ćeš stajati iza nje u kriznom smislu (institucije, međunarodni pritisci, sigurnost, ekonomija)?
Ne politički. Ne ideološki. Nego elementarno, ljudski i bogme građanski.
Jer kad čovjek kaže da ne može srcem navijati za Bosnu i Hercegovinu, a želi da bude njen predsjednik, onda to nije gaf. To je dijagnoza.
I zato je reakcija kolege Zvonka Komšića bila tačna, precizna i nemilosrdna. Rečenica koja je presjekla svu lažnu dilemu gladi:
“Ovo je zemlja svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini.”
I kraj.
Nema tu dodatka. Nema relativizacije. Nema “ali”.
Tu se završava svaka ozbiljna politička ambicija.
Jer država nije švedski sto pa da uzimaš šta voliš, a ostalo guraš pod tepih.
A onda ide Vukanovićeva nervoza, galama, prst uperen, istorija porodice, 300 godina života na ovom prostoru. Kao da vrijeme boravka automatski proizvodi lojalnost.
Vukanoviću je Srbija važnija od BiH? Pa što se onda ne kandiduje za predsjednika u Srbiji??? Vukanović kaže da njegovi žive u BiH 300 godina! Pa zar mu to nije bilo dosta da zavoli svoju zemlju.
Ovo je srž.
Jer nije problem što neko voli Srbiju. Problem je kad ne voli Bosnu i Hercegovinu, a hoće da je vodi.
Ne ide, pa ne ide!
To je kao da kapetan broda više vjeruje drugom brodu nego svom. Kao da pilot navija da avion sleti negdje drugo, ali insistira da baš on upravlja letom.
Ne ide.
Ne može.
I ne smije.
Vukanović se pokušava predstaviti kao posljednji pravednik, kao usamljeni borac protiv Dodika, kao čovjek koji će “sam protiv svih”. Ali istina je mnogo jednostavnija i mnogo bolnija i banalnija.
On nije alternativa.
On je tek varijacija.
I to loša.
Jer Dodik barem ne krije šta misli. Kod Vukanovića se to otkrije tek kad se zaboravi kontrolisati.
A desilo se upravo to.
Na jednoj banalnoj temi, na dresu, na reprezentaciji, na Zmajevima, pukla je cijela njegova konstrukcija.
I nije to prvi put.
Sjetimo se kako je već ranije problematizirao boje dresova reprezentacije Bosne i Hercegovine. Kao da su dresovi ideološki pamflet, a ne simbol jedne države.
Tada je bilo jasno da nešto ne štima.
Danas je jasno da ništa ne štima.
Jer ko ne može prihvatiti dres, neće prihvatiti ni državu.
Ko ne može stati iza reprezentacije, neće stati ni iza institucija.
Ko kalkuliše sa identitetom, kalkulisaće i sa državom.
Najopasniji politički tip nije onaj koji otvoreno ruši državu. Njega vidiš. Njega prepoznaš. Protiv njega se boriš.
Najopasniji je onaj koji se predstavlja kao alternativa, a nosi istu matricu u džepu.
Koji priča o pravdi, a bira lojalnost drugoj državi.
Koji govori o institucijama, a ne osjeća pripadnost toj istoj zemlji.
I zato ova epizoda sa BHRT-a nije incident.
Ovo je presuda.
Politička, moralna i građanska.
Jer ne može se sjediti na dvije stolice.
Ne može se istovremeno tražiti glasove građana Bosne i Hercegovine i poručivati da srce kuca za drugu državu.
Ne može se pričati o promjenama, a nositi istu ideološku prtljagu koja je ovu zemlju dovela na rub.
Ne može se.
I gotovo.
Bravo Komšiću!
Zato je Komšić uradio ono što mnogi izbjegavaju. Presjekao je.
Bez uvijanja. Bez diplomatskih fraza. Bez lažne pristojnosti.
Ugasio je Vukanovića.
I to ne Vukanovića kao gosta u emisiji.
Nego Vukanovića kao politički projekat.
Jer nakon ovoga, sve što kaže zvuči kao opravdanje.
A opravdanje je najtiši oblik poraza.
Ova zemlja je preživjela mnogo gore od loših političara.
Preživjela je rat, opsadu, genocid, izdaje i trgovine.
Preživjeće i Vukanovića.
Ali jedno mora ostati jasno.
Bosna i Hercegovina nije rezervna opcija ako hoćete njen kruh.
Nije prolazna stanica.
Nije teritorija za političke eksperimente.
Ona je država.
I traži minimum.
Lojalnost.
Ako to ne možeš dati, onda nemaš šta tražiti na njenom čelu.
I tu se svaka priča završava.
Šta ostaje nakon polemike?
Bez obzira na simpatije, ova rasprava ostavlja tri pouke:
- Simboli su politika – u BiH simboli nisu “sporedna tema”, nego prečesto ulaz u velike sukobe.
- Javni nastup je obaveza – rečenice iz etera ostaju i žive svoj život, posebno u eri klipova i društvenih mreža.
- Ambicija traži jasnoću – ko želi vrh države, mora imati jasnu lojalnost prema državi, bez “ali”.
