‘Volio bih da mi majka sjedi na panju, samo da je imam u kući, da nisam sam’
Iz sela Potrlica kod Gornjeg Vakufa – Uskoplja dolazi priča o čovjeku čiji život počinje onoga trenutka kad je sve oko njega nestalo.
Fadil Karamustafić izgubio je sve koje je volio. Ostao je sam, s prošlošću koja ga ne pušta, sa sjećanjima koja ne blijede i tišinom koja ga svakog jutra dočeka na pragu.
Njegov bijeg od svakodnevice postala je vožnja biciklom. Pedalirajući kroz šumu i polja, on pokušava pobjeći od bola, od praznine, od svega što mu je život oduzeo. Na tom putu nema cilja, samo pokušaj da se misli utišaju, makar na trenutak.
Nedavno je izgorio i posljednji trag doma…njegova porodična kuća. Danas Fadil živi u kući sagrađenoj od donacija nakon agresije na našu domovinu. Njegova mjesečna primanja iznose 74 marke. Od toga, kaže, ne živi, samo preživljava.
‘Od čega živim? Ni od čega. Nekad mi dođe da sam sebe ubijem, do grla mi dođe. Samoća mi dodija, ubija me samoća. Odem nekad dole, okopavam, zagrćem, samo da skrenem misli. Ja sam ovdje otkad sam se rodio. Nema nikog više. Djetinjstvo mi je bilo… ne znam, ova omladina ne zna živjeti kako smo mi znali. Prije te kajmak i maslo odhranilo. Oca nisam ni upoznao. Sad bih volio da mi je mati živa, da sjedi ko panj,samo da nisam sam’, kazuje Fadil, glasom koji drhti između tuge i sjećanja.
Postoje životi koji nose teret historije tihi, skromni, a puni rana koje nikada ne zacijele. Fadilov život je podsjetnik da hrabrost nije uvijek u borbi, nego u opstanku. U svakom njegovom koraku, u svakom okretanju pedale, krije se tiho ‘uprkos svemu’.
Njegova priča nije samo priča o gubitku. To je priča o čovjeku koji, iako sam, još uvijek vjeruje da vrijedimo onoliko koliko izdržimo.
