Bosanski franjevac, teolog i publicista Drago Bojić u jednom televizijskom razgovoru iznio je oštre stavove o odnosu nacionalizma i vjere, o suočavanju s ratnom prošlošću i o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Svoje izjave temeljio je na uvjerenju da etničko ne smije biti važnije od etičkog. Sve što slijedi predstavlja njegova lična mišljenja.
Zašto nacionalizam ne ide uz kršćanstvo
Bojić smatra da je nacionalizam nespojiv s kršćanstvom i katoličanstvom, a argument pronalazi u samom Evanđelju. Prema njegovom tumačenju, Isus je nastojao vjeru osloboditi nacionalnih okvira i njenu poruku uputiti svim ljudima. Vjera se, priznaje, uvijek utjelovljuje u konkretnoj kulturi i narodu, ali nijedan pojedinačni narod ne smije biti postavljen iznad cjeline:
„Moramo uzeti u obzir činjenicu da se i vjera utjelovljuje u određenom konkretnom kontekstu, kulturološkom, u određenom narodu. Ali ne možemo nikada pretpostaviti jedan pojedinačni narod narodu Božjem, koji je slika i metafora za sve narode svijeta“, ističe Bojić.
Katolicitet je, po njegovom mišljenju, univerzalan i širi od interesa bilo koje nacije, dok nacionalizam vidi kao poricanje ljudskih prava. Posebno upozorava na opasnost svođenja čovjeka na samo jedan identitet:
Ako se neko svodi samo na to da je Hrvat, Bošnjak ili Srbin, a pritom zanemaruje sve svoje druge identitete, on zapravo postaje nevidljiv čovjek. On postaje dio jedne nevidljive mase, grupe, u kojoj se više ne razaznaju pojedinci“, objašnjava Bojić.
Kada etničko preuzme mjesto etičkog
Bojić upozorava da su identitetske politike ponovo u središtu zbivanja i da zbog toga stradaju moralni principi. Na primjeru svoje domovine navodi koliko je opasno kada se nacionalna pripadnost stavi iznad morala:
„Kada vi, naprimjer, u mojoj domovini Bosni i Hercegovini etničko stavite iznad etičkog, tada se može događati sve ono što se i događa kroz ovih trideset i nešto godina. Ljudi praktično gotovo da to prihvataju kao neko normalno stanje, i korupciju i kriminal i prevare i iskorištavanje općeg dobra“, smatra Bojić.
Dodaje da ovakve stavove danas zastupaju i obrazovani ljudi, kojima se pitanje pravde svodi na pitanje ko ima moć. Zato su, kaže, moralna pitanja presudna. Kao posebno problematičnu navodi pojavu da se veliki broj ljudi izjašnjava vjernicima, ali zanemaruje etički dio vlastite vjerske tradicije. Taj fenomen teologija, objašnjava, naziva praktičnim ateizmom: ljudi prihvataju običaje, a u praksi poništavaju vrijednosti vlastite vjere.
Suočavanje s prošlošću
Prema Bojićevom mišljenju, najbolje su one zajednice koje su stalno kritične prema sebi i koje se razumno suočavaju s prošlošću i kolektivnom odgovornošću. Kvalitet društva, dodaje, vidi se po tome kako se odnosi prema najslabijima, prema marginaliziranim grupama i prema strancima.
„Ako se strani radnici koji su došli u Hrvatsku osjećaju prihvaćeno, to bi onda bio znak da je to društvo zdravo. Ali ako neko od tih radnika strahuje za svoj život, ako se plaši da bi ga neko mogao negdje uvrijediti, to onda nije dobro“, kaže Bojić.
U društvima poput bosanskohercegovačkog, smatra on, svako o sebi misli najbolje i upire prst u druge, a niko ne želi prvi započeti proces katarze. Zato poziva na samokritičnost unutar vlastitog naroda:
„Logori koji su bili u Herceg-Bosni zastrašujuća su sramota Hrvata katolika. Svako drugo mjesto gdje su počinjeni zločini koje su učinili pripadnici našeg naroda, to je naša najveća sramota. Tako bi trebalo razmišljati i na drugim stranama čiji su pripadnici također činili zlodjela“, poručuje Bojić.
Ljekovito bi, smatra, bilo kada bi svaka zajednica obilježavala stradanja drugih za koja su odgovorni njeni pripadnici. Svjestan je, međutim, da je takav korak u sadašnjim okolnostima teško zamisliv.
Položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini
Najviše pažnje izazvat će dio razgovora u kojem Bojić govori o položaju Hrvata u BiH. Prema njegovoj ocjeni, politika Franje Tuđmana s kraja osamdesetih i tokom devedesetih godina, vođena idejom integralnog hrvatstva, poništavala je posebnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, a taj su narativ prihvatili i njihovi politički predstavnici.
„I sada imate jednu jako problematičnu situaciju da ljudi koji su rođeni u ovoj zemlji, čiji su preci tu živjeli stoljećima, pristaju na to da su dijaspora u vlastitoj zemlji. I pritom također pristaju i žele da im je Hrvatska matična domovina“, napominje.
Bojić naglašava da je identitet bosanskih Hrvata snažno vezan za Bosnu i Hercegovinu. Smatra da je proces već završen, ali lično ne pristaje na takvu ulogu. Za Hrvate u BiH, kaže, bilo bi važno da ponovo pronađu vlastito dostojanstvo.
Kritika odnosa Zagreba prema Hrvatima u BiH
Komentarišući rezolucije hrvatskog parlamenta i česta spominjanja Hrvata u BiH od strane političara iz Hrvatske, Bojić tvrdi da od toga nije bilo, niti će biti, stvarne koristi. Odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH, po njegovom mišljenju, trebao bi počivati na saradnji, a ne na paternalizmu.
„Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju postati samostalni, izaći iz te vječne političke adolescencije i maloljetnosti, da se ne mora stalno ići po mišljenje u Zagreb“, smatra Bojić.
Zašto su ove izjave važne
Bojićeve riječi važne su jer dolaze od svećenika, koji se obraća vlastitoj zajednici i poziva je na samokritičnost. U društvu u kojem se o prošlosti često govori kroz prizmu žrtve, a rijetko kroz prizmu odgovornosti, takav stav izaziva pažnju. Hoće li njegov poziv da zajednice obilježavaju tuđa stradanja naići na odjek, ostaje otvoreno pitanje.
